Irina:
Trebalo nam je vremena da se naviknemo jedno na drugo. Nismo odmah znali kako dišemo, što nas smiruje, a što boli. Ali nakon rođenja naše kćeri Helene, sve se počelo mijenjati. Tada smo shvatili — nas troje nismo samo par i dijete. Mi smo obitelj. Mala, nesavršena, ali naša. Svaki dan smo se upoznavali sve više i više, a ljubav je rasla u tihim trenucima, u nespretnim pokušajima, u umoru i osmijehu nakon neprospavane noći.
Trebalo mi je vremena da se pomirim s tamnijim stranama Viktora... i mog oca. Nije bilo lako, ali s vremenom sam prihvatila sve ono što dolazi uz njih. Danas, mogu reći da sam sretna. Sretna jer sam Viktorova žena, jer me voli i jer ga volim. Bez uvjeta. Bez glume.
Nakon Helene, došao je naš sin Ethan, a potom i Izabela. Kuća nam je puna dječjeg smijeha, ponekad i suza, ali uvijek ljubavi. Naš brak nije idealan. Nekad se posvađamo. Ponekad zbog toga što Viktor previše popušta djeci, a ponekad zbog njegove ljubomore koja zna izroniti kad se najmanje nadam. No, bez obzira na sve nesuglasice, dan uvijek završimo zajedno u krevetu. Ljubav nije samo u lijepim trenucima, nego i u onim teškim, kad odlučiš ostati.
Život nam je razapet između Amerike i Srbije. To je možda najteži dio. Puno puta se osjećam kao da nigdje ne pripadam u potpunosti. Ali znamo da će to proći. Dogovorili smo da se vraćamo za stalno u Srbiju čim Helena krene u školu.
Vjenčali smo se tri mjeseca nakon što se Helena rodila. Razlika između Helene i Ethana je samo petnaest mjeseci.Iskreno, nisam planirala tako brzo ponovno zatrudnjeti, ali nisam ni bila protiv. Nako Ethana i Helene mislili smo stat ali nas je iznenadila Izabela. Sad, pet godina nakon vjenčanja, mogu reći naš brak je sretan.
Moj otac... i on je pronašao sreću. Oženio je Violetu, Viktorovu rođakinju koju je upoznao na našem vjenčanju. Isprva sam bila puna predrasuda. Izgledala je kao netko tko dolazi zbog novca, ne zbog ljubavi. Ali jednoga dana došla je na moja vrata, samo da razgovaramo. I tada su sve moje sumnje pale. Violeta je topla, pažljiva i iznenađujuće jednostavna žena. Da, mlađa je od mog oca šesnaest godina, ali to im nije prepreka. Ne, nikako. Zapravo, uz nju moj otac opet izgleda... živ. I imaju trojicu sinova.
Unatoč svemu, moj otac me nikada nije zapostavio. Bez obzira na novu obitelj, uvijek sam mu ostala važna. To nikada nije rekao riječima ali je pokazivao djelima. I to je ono što se pamti.
Sada, dok gledam svoju djecu kako trče kroz dvorište, dok Viktor dolazi s posla .
Svi imamo svoje borbe. Ali danas... svi imamo i svoje sretne živote.
